Europski sud pravde ograničava njemačke azilne beneficije
Europski sud pravde (ESP) – najviši sud u EU – presudio je da smanjenje određenih azilantskih naknada u Njemačkoj krši pravo EU . Presuda se prvenstveno odnosi na osobe čiji su zahtjevi za azil odbijeni u Njemačkoj jer je za obradu njihovih zahtjeva odgovorna druga država članica EU (Uredba Dublin III).
Objašnjenje: Uredba Dublin III je pravilo EU-a. Njime se određuje koja država članica EU-a mora obraditi zahtjev za azil . Općenito, odgovorna je ona zemlja u kojoj je tražitelj azila prvi put ušao u EU ili prvi put podnio zahtjev za azil. Ako ta osoba kasnije podnese zahtjev za azil i u Njemačkoj, Njemačka može odbaciti zahtjev kao nedopušten i naložiti transfer u odgovornu državu članicu EU-a.
U takvim slučajevima , azilantske pogodnosti u Njemačkoj često su bile ozbiljno ograničene . Tražitelji azila i dalje su primali hranu, smještaj, grijanje te higijenske i zdravstvene usluge. Međutim, druge pogodnosti, na primjer za odjeću, kućanske potrepštine ili svakodnevne potrepštine, mogle su biti ukinute.
Međutim, prema Europskom sudu pravde (ESP), to krši pravo EU. Direktiva EU o prihvatu obvezuje države članice da tražiteljima azila jamče dostojanstven životni standard . To znači da im naknade moraju osigurati egzistenciju i zaštititi njihovo fizičko i mentalno zdravlje.
O čemu se radilo u slučaju?
Presuda je donesena u vezi sa slučajem tražitelja azila iz Afganistana u okrugu Schweinfurt u Bavarskoj. Muškarac je prvo podnio zahtjev za azil u Rumunjskoj , a kasnije u Njemačkoj . Prema Dublinskoj uredbi, Rumunjska je stoga bila odgovorna za njegov postupak azila .
Njemačke vlasti odbacile su njegov zahtjev za azil u Njemačkoj kao nedopušten i naredile njegov transfer u Rumunjsku. Do transfera, muškarac je primao samo ograničene naknade . Nastavio je primati smještaj, hranu te higijenske i zdravstvene usluge. Međutim, više nije primao novčanu pomoć za odjeću, kućanske potrepštine i svakodnevne osobne troškove.
Ovaj oblik skrbi često se opisuje kao "krevet, kruh i sapun". To znači da osoba prima samo osnovne potrepštine za preživljavanje, ali ne i sredstva za samostalno upravljanje svakodnevnim životom.
Muškarac se žalio na ovu odluku njemačkim socijalnim sudovima. Savezni socijalni sud imao je sumnje u to jesu li smanjenja u skladu s pravom EU-a te je slučaj uputio Europskom sudu pravde.
ES: Minimalni standard mora biti ispunjen
Europski sud pravde sada je presudio da takvo smanjenje nije u skladu s Direktivom EU o prihvatu . Prema toj direktivi, države članice moraju osigurati da tražitelji azila dobiju dostojanstven životni standard .
Prema Europskom sudu pravde, osnovne potrepštine ne uključuju samo smještaj, hranu, grijanje i osobnu higijenu. Odjeća je također među najvažnijim osnovnim ljudskim potrebama i stoga se ne može jednostavno rezati.
Nadalje, Sud je pojasnio da su nužne i naknade za svakodnevne potrebe . Tražitelji azila moraju moći sami kupiti određene artikle. To uključuje, na primjer, putne karte, komunikacijske uređaje, proizvode za osobnu njegu i male kućanske predmete.
Nadalje, beneficije moraju omogućiti minimalnu razinu sudjelovanja u društvenom i kulturnom životu . Prema Europskom sudu pravde, to je važno za zaštitu dostojanstva i mentalnog zdravlja pogođenih.
Njemačka ostaje odgovorna za tražitelje azila dok se ne izvrše transferi.
Druga važna točka presude jest da Njemačka ne može opravdati smanjenje tvrdnjom da će tražitelj azila ionako biti prebačen u drugu državu članicu EU . Prema Europskom sudu pravde, obveze Njemačke prestaju tek kada je osoba stvarno prebačena u odgovornu državu članicu.
Sve dok tražitelj azila ostaje u Njemačkoj, Njemačka se mora pridržavati propisa EU . To se odnosi i ako je već donesena odluka o transferu.
To je važno za mnoge slučajeve vezane uz Dublin. Između odluke o transferu i samog transfera mogu proći tjedni ili čak mjeseci. Ponekad se transfer uopće ne dogodi, na primjer, zato što isteknu rokovi ili druga država članica praktički ne provede transfer.
Zaključak: Što presuda znači za pogođene?
Ova presuda je vrlo važna za tražitelje azila u slučajevima vezanim uz Dublin. Pojašnjava da im se osnovne beneficije u Njemačkoj ne mogu ukinuti samo zato što je za njihov postupak azila odgovorna neka druga zemlja EU.
Prema pravu EU, tražitelji azila imaju pravo na naknade koje pokrivaju njihove osnovne potrebe . To uključuje smještaj, hranu, higijenu, zdravstvenu skrb, odjeću i minimalni dodatak za osobne troškove. Sve dok tražitelji azila ostaju u Njemačkoj, Njemačka mora jamčiti te osnovne naknade.
Presuda Europskog suda postavlja jasna zakonska ograničenja njemačkoj migracijskoj politici . Iako država može smanjiti naknade za određene skupine pod određenim uvjetima, one ne smiju pasti ispod minimalne razine koju zahtijeva pravo EU-a i temeljna prava.
